Tko nema u glavi, ima u nogama. Ili tako barem kažu motorički obdareni. U slučaju Sound News portala, imali smo jako puno toga u glavi, a još više smo morali istrčati prilikom ovog, nedavnog revampa vašeg i našeg omiljenog malog underground hifi portala. I tako je htjelo sudbini na volju da ovaj tekst ujedno bude i probna javna recenzija na friškom novom portalu (mišljenja, kritike i pohvale u sekciji 'KONTAKT' ili 'PISMA & PITANJA', hvala lijepo). A kad bi samo znali koliko je truda i muke uloženo u ovo sve... jaaaaaooooo! Stoga se uistinu nadamo kako će iskustvo korištenja novih stranica svima vama, našim dragim korisnicima biti ljepše, ugodnije i produktivnije. No dosta o vama i nama, muči me nešto. Nisam bio na prezentaciji KEF Muona. Sram me bilo, seljačinu jednu nevaspitanu što se nisam udostojio upriličiti na jednom takvom eventu. Možda je bolje reći: jednom eventu takvog kalibra. Što je, tu je sad i mogu samo lupat' glavom o tavu ili tavom po glavi što sam imao 'pametnijeg posla' od dokone vizite zvijezdanom Regentu. A znate kako kažu: dokon pop i jariće krsti... Ma lako i za to. Tako i tako sam 'Muoneke' čuo prije no što je šira globalna javnost uopće informirana o njihovom postojanju, nego mi je više žao što sam propustio i jazz večer u Audio Dreamu. E to je šteta. Kažu mi kolege sa SNW-a da je tamo tek bio pravi 'šou program': klope, cuge i odlične glazbe na pretek. Komponente su (navodno) svirale dovoljno dobro za upriličiti večer koje je tema bila izbor glazbenog sadržaja, a ne 'miganje' ušima u potrazi za nepriličnim ili neartikuliranim detaljima pojedinih dijelova kritički osluškivanog zvučnog spektra. E TO ja zovem dobar provod na prezentacijama! U svakom slučaju čestitam i jednim i drugim organizatorima evenata na dobroj volji, hrabrosti, požrtvovnosti te upriličenju nesvakidašnje zanimljivih događanja. Lijepo je znati da, putem ovakvih događanja, čovjek još uvijek ima priliku uživati i učiti o hifi-ju i glazbi općenito, a da ga to ne košta niti jedne jedine kune. S druge strane, eto mene još uvijek 'sapletenog' u 5.326.278-oj liniji koda dok u međuvremenu tipkam ovaj tekst. Bljak!
'Usputbudirečeno' smogao sam i koju minuticu vremena za popratiti osvrte na velebni događaj u Regentu. Tekstova svakako ima zanimljivih, od onih koji uzdižu cijelu priču u nebesa, do kritika potrošačkog društva kroz kontekst stavljanja performansi u drugi plan u korist prodaje dizajnerskog potpisa na ultra skupom proizvodu. Kako su tekstovi sročeni, znate i sami, a i svi smo mi veliki i ozbiljni ljudi, stoga ne osjećam potrebu ikome tumačiti što treba misliti. Ali zato bravo za medijsku pozornost! Jedino što si ja osobno mislim je što mi je jako žao - a u to sam poprilično siguran – što nikada neće biti prilike da mi takav 'tour de force' uradak dopadne šapa na jedno poooooduže recenziranje. A što ćete. Život je takav, čupav i dlakav. I zato sam ja 'zapeo' sa ova dva mališana – ProAc Studio 115 zvučnicima.
Masa
Čitam na jednom domaćem portalu, u sklopu osvrta na prezentaciju KEF Muona, kako su kupcima kod uređaja važni jedino težina i debela prednja ploča. E pa 'lega, kad ti je zvučnik težak, onda u pravilu znaš da je nečemu. A sudeći po ostalim tekstovima (recenzijama) na tom portalu, znaju i oni to... Time želim reći kako su Studio 115, obzirom na gabarite vraški teški (gotovo 9 kg/komad) komadi furniranog drva. Maple furnir ovim, konzervativno dizajniranim kutijama, stoji dobro i lijepo je pod rukom osjetiti pošteni finiš. S prednje strane, u kuije su usađeni 19 mm svileni kalotni visokotonac i 165 mm bas/srednjetonac, mada se potonji uživo doima znatno većim (dečki, a i pokoja cura, koji vole velike, ovaj, bas jedinice, gadno bi se prevarili i 'blebnuli' da ima bar 20 cm). Tu je i bas refleks otvor nekoliko cm ispod basa što mi je omogućilo poprilično eksperimentiranja oko blizinskog smještaja stražnjem zidu. Ovo eksperimentiranje se u konačnici isplatilo pošto su rezultati frekvetnog odziva i gabarita pozornice dosta varijabilni ako ne namjestite zvučnike kako spada. S druge strane, prednji BR onima manjih slušaonica nudi mogućnost optimizacije zvuka uz smještaj kutija prilično blizu stražnjem zidu. Ali zato 'pleh' straga razočarava. Makar su bi-wiring terminali za prihvat zvučničkih kabela visoke kvalitete i možete na njih uredno 'zahaklati' sve oblike terminacije, nije mi jasno zašto se, pobogu, i u 21. stoljeću još uvijek koriste metalne 'štangice' kao premosnice??? No dobro, komad boljeg 'drota' i problem riješen. Vjerujte, u okršaju 'žica jumper' vs. 'pleh jumper', uvjerljivu pobjedu odnosi žica i to za toliko da bi i gluhi čuli razliku. Još bih se malo vratio na prednju stranu kutije: dakle visokotonci nisu pozicionirani na sredini horizontalne osi zvučnika stoga NIJE ISTO koji je zvučnik lijevi, a koji desni. Svi koji su upoznati sa ProAc ponudom to jako dobro znaju, no oni koji nisu, e pa, ekipa – RTFM (Jel smijem ja to tak' napisat'? Budem videl s urednikom. A joj da – pa ja sam urednik! Aha! Onda, dakle, smijem.). P.S. Simpatična stvar su mrežice koje također 'svaka ima svoj faktor' – naime i logotip na mrežicama je pomaknut u stranu svojeg visokotonca, stoga, de facto, imate i lijevu i desnu mrežicu. Previše orijentacije u prostoru za moj ukus. Pogotovo nakon par Jack Danielsa. Konzervativni dizajn kutija neće se možda svima svidjeti, no meni ne smeta, a i to je ProAc svega mu! Oni to delaju tak i točka! Uz 88,5 dB osjetljivosti pri prosječnoj impedanciji od 8 ohma, Studio 115 su prilično nominalno tihi, a 15 do 150 W snage, koliko je predviđeno za pogon ovih kutija, prije bih sveo na 35 – 80 W. Marketing, marketing, marketing... Neupućeni mladac, tek ušao u vode visokokvalitetne reprodukcije glazbe, ove, ne baš jeftine zvučnike, lako bi po deklaraciji mogao zamijeniti sa ozbiljnim trostaznim samostojećim sustavima i nakon takve zablude, a uz dovoljno potentno pojačalo, bas jedinice pokušati potražiti kod susjeda. Ovo su relativno male kutije i točka.
Tko čeka, dočeka
Došao je i trenutak istine: Kako svira Studio 115? Nešto sam vidio na stranicama proizvođača, spominje se kao „za po doma i u studiju“. Studio nisam imao na raspolaganju no 'za po doma' sam dobio vrlo zadovoljavajuće rezultate. Ovaj zvučnik ima prilično ozbiljan bas i to je prva stvar koju sam uočio. Nije to onaj bas kojega proizvođači zvučnika znaju na silu izvlačiti iz malih kutija, već konkretan, brz, precizan i solidno definiran bas. Rijetko kada se dogodi kod slušanja malog kicka sa skladbe I will wait grupe Mumford & Sons da mi 16“ bas bubanj dobije definiciju. Skladba je produkcijski odlična no na sustavima slabije rezolucije nerijetko se izmiješaju 'podebljani' donji dio akustične gitare, kontrabas i taj piccolo bas bubanj. Studio 115 sa ovime nisu imali problema. Kao niti sa reprodukcijom vokala i back vokala. Prijelaz sa bas sekcije na visokotonsku obično se kod dvosistemskih zvučnika dešava u uhu najosjetljivijem području pa je ovdje najlakše čuti tj. uočiti nedostatke loše izvedenih standmountera. Snažan ali ne i basom 'prenabrijan' vokal lako se odvajao od pratećih vokala dok su ovi pak jasno popunjavali refrenske dionice, uvijek prisutni, uvijek odvojeni i nikad nerazumljivi. A to je dobar podatak, jer Mumford & Sons zaista naprave 'buku', bez obzira na mali broj članova sastava. Reprodukcija benđa izgleda (u frekvencijskom smislu) najbolje leži ovim kutijama. U nekim trenucima sam lako zamijenio vražju stvar za živi instrument, a vjerujem kako tu veliku ulogu igra brzi 19 mm visokotonac koji je u stanju precizno i vrlo brzo prenjeti sve finese gornjeg spektra, a koje (by the way) jako utječu na definiciju timbra instrumenta zvanog i znanog kao benđo. Studio 115 posjeduju finesu pri reprodukciji, ali i živost ako to materijal zahtijeva. Najupadljivije od 'neupadljivih' svojstava koja se toliko cijene je njihova neutralnost. Teško je reći kako ne vole biti 'šoumeni' ali prizivaju na slušanje samo kako biste mogli primjetiti njihove kvalitete koje ih (u reciprocitetu s početka izjave) čine dijelom sustava, a ne njegovom zvijezdom. Prevaren? Svakako jesam. Najlakše je ovo objasniti na ovaj način: znate da to baš taj zvučnik svira, ali vas je baš briga jer svira dobro. A kad svira dobro, onda ne smeta. Zar ne? Dakle što to znači? Studio 115 imaju svoj 'karakter', međutim taj karakter svakako nije neugodan. Malo 'šečera' u zvuku, e pa to je primjesa ProAc-a reproduciranom materijalu, no nemojte im to uzimati za zlo jer, istini za volju, taj njihov karakter ima opuštajuća svojstva. Ako se još k tome bacite na manje agresivne žanrove i krenete slušati nešto poput manjih jazz sastava, budite uvjereni u moju tvrdnju da se ProAc-a nećete više htjeti riješiti. Dobro, ajde, ja sam ipak krenuo smjerovima Toma Waitsa. Još malo kontrabasa, benđa, klavijatura i, naravno, megafona. Tko bi ikad rekao da megafon može poslužiti kao instrument u formiranju ljudskog vokala i još k tome kao referenca kritičkog osvrta na reprodukciju glazbenog zapisa, ali eto – vi mlađi ako niste čuli Tom Waitsa, propuštate glazbeno/kulturološki stup/fenomen svojeg doba i bezvremenske izvedbe kao što su Chocolate Jesus ili You're Innocent When You Dream. Malo Coltranea i sve dodatno sjeda na mjesto. Prostor, rezolucija au pair mojoj referenci u ovoj klasi (Sound News Falconima) i saksofon za poludit. Ah da: taj momak Coltrane zna dobro 'duvat' ;) Koliko god sax solo dionice znaju 'odletit' u gornje dijelove spektra, nema bojazni od grubosti i iritacije, dok s druge strane veeeliki 'bajs' drži svoje cijelo vrijeme, a bubanj se razaznaje kao i kada biste sjeli u mali klub i slušali to sve uživo. Naravno koga briga za klavir. Mene manje – više, ali samo kada ne svira. Kada svira, bližimo se reprodukciji kakvu nude dvije tri klase skuplji zvučnici gdje gotovo da možete osjetiti težinu svake tipke. Rijetki su zvučnici koji mogu tako elegantno prenjeti sve što treba i natjerati slušatelja na zaborav svega onoga što bi u zvuku još moglo biti. Ali to je odlika odličnog zvučnika koji ne može biti ultimativan već i radi same kategorije u kojoj se nalazi.
Zaključ... ak
I tu zapravo dolazimo do kraja ovog simpatičnog druženja, a moram priznati kako je ovo bio jedan od težih rastanaka. ProAc Studio 115 odlikuje niz kvaliteta koje potencijalnom vlasniku jamče zadovoljstvo na duge staze. Dizajn je naravno stvar ukusa, ali zvučnici su i dalje, prvo i prije svega, 'kutije', kakvog god oblika bili. Izuzmemo li stavku (pre)konzervativnog izgleda i spoznaju kako svakako postoji bolje (samo za koliko više), Studio 115 su zvučnici koji pretendiraju na tron svoje respektabilne klase.
Info:
Model: | ProAc Studio 115 standmount zvučnici |
Cijena: | 9.500,00 kn / par |
Specifikacije: | Standmount, dvosistemski, bas refleks, 88,5 dB, 8 ohma, 30 Hz - 30 kHz, Max. ulazna snaga: do 150 W, Masa: 8,9 kg / komad, Dimenzije (VxŠxD): 380x190x241 mm |
Ustupio na test: | HDmultimedia - www.hd-multimedia.com |
Presudili smo:
Izrada: | |
Performanse: | |
Opremljenost: | |
Jel vrijedi te pare: |
Pozitivno: |
Prije svega zvuk. Rijetko ćete se u ovoj klasi približiti ovim performansama. Kvalitetna izrada. |
Negativno: |
Konzervativni dizajn možda nije za svakog i one premosnice od 'pleha'.... tsk, tsk - velik utjecaj na performanse stoga, ako nabavite ove kutije, prvo po dobre premosnice. |
Stoga zaključujemo: |
Mali je broj zvučnika i blizu okvira ove cijene koji su u stanju ponuditi odličan glazbeni doživljaj, uz manje više trivijalne nedostatke. Time rečenim, Studio 115 zaslužuju se naći na svačijoj shopping lista zvučnika do 10k kuna. |
Konačna ocjena: |
|