Mada se (što kroz bivši distributerski posao, a što kroz trenutne novinarske aktivnosti, kojima se bavim u hi-fi zajednici) smatram priličnim poznavateljem dobrog dijela ponude globalnog tržišta kvalitetne audio opreme, uvijek se zalomi neki brend za kojeg prvi put čujem tj. se sa njime prvi puta susrećem. Tako je i sa Voodoo Cable kompanijom, sa kojom do pred koji tjedan nisam imao apsolutno nikakvog doticaja. Što niti ne čudi pošto je u pitanju firma stara tek 13 godina. I mada nisam sklon predrasudama, što radi profesionalne objektivnosti, što radi akademske znatiželje, uvijek kada se pojavi neki novi brend postoji onaj mali crvić sumnje negdje u mračnom zakutku svačije podsvijesti koji tjera na prejudiciranje u negativnom smislu. Ide li tome u prilog činjenica što je homo sapiens životinja koja se lako navikne, a teško odvikne, marketing, povjerenje u provjereno ili jednostavno praiskonski strah od nepoznatog povezan sa instinktivnom sklonošću za samoočuvanjem, teze su koje ću ostaviti kao predmet analize ljubiteljima Freuda, dok stoji kako smo svi uvijek barem mrvicu skeptični kad je u pitanju nešto što sami nismo barem jednom probali, pipali, kušali, slušali, frkali, mirišali, i još neke stvari koje nije pristojno napisati u medijima. Tako sam se i sam, prilikom preuzimanja ovog proizvoda, doveo u glavolomnu situaciju u kojoj se uz poštenu dozu nevoljkosti moram odreći provjerenog uratka iz Nordostove ergele finog zvučničkog ožičenja i na sustav priključiti 'žicu' koja prije svige nije samo meni enigma već i brojnim iskusnim koelgama koje sam imao prilike pitati za mišljenje i time stvoriti barem nekakav dojam o ovom uratku. Jedna od rijetkih situacija gdje čovjek doslovce počinje od nule dakle. Čak i moj najpametniji prijatelj Google nije polučio neki pretjerano informativan i konkretan rezultat, unatoč gotov 4,6 milijuna linkova vezanih uz ime ove tvrtke. Da, pronašao sam recenzije i na globalno popularnim hi-fi medijima, no ne iskaču baš na svih prvih pet stranica pretrage, ali to je ipak samo ukazalo na činjenicu kako je ovdje riječ o vrlo mladoj firmi u hi-fi vodama, koja mora još uvijek raditi na stvaranju i etabliranju svojeg imena na globalnom hi-fi tržištu. Parafrazirat ću kolegu: „Tek moraju zapišati medijski prostor.“

Voodoo Child

Da. Voodoo cable je mlada tvrtka, nastala 1999. godine, smještena u Oaklandu u saveznoj državi Kaliforniji (Yes - U.S. za one koji do sada nisu skužili), koja je u periodu svojeg postojanja zapravo sagradila prilično širok portfolio proizvoda. No (zanimljivo) osim ubičajenog asortimana analognih, digitalnih, zvučničkih, video te iOvo i iOno interkonekata, u ponudu su uvrstili i namjenske hi-fi dodatke poput raznih adapter priključaka, zidnih utičnica, ispravljača napona i sl. Ipak ono što ih čini najviše ponosnima je obrada njihovih kabela posebnim (iako u generalnom kontekstu već dobro poznatim) kriogeničkim tretmanom koji u njihovom slučaju nosi trademark naziv Cold Fusion. Što je to? Vjerojatno većina vas zna, no za one koji nisu još upoznati sa ovom tehnologijom obrade materijala za kabele, a da vas ne zamaram sa puno marketinških fraza koje bi trebale zvučati impresivno – kriogeničko tretiranje kabela u praksi znači da uzmete taj komad žice koji želite tretirati i tretirate ga na način da ga 'pljusnete' u tekući dušik (koji drži otprilike -192 celzijevca) te hlađenjem u vremenu teoretski uvjetujete promjene u kristalnoj strukturi vašeg tretiranog vodiča čime pak uzročno/posljedično utječete na zvukovne performanse objekta kriogeničkog tretmana. U našem slučaju riječ je o zvučničkom kabelu znakovitog imena Evolution.

Evolution je uradak iz gornje sredine ponude zvučničkih kabela ovog proizvođača i po cijeni ulazi u ultražestoku konkurenciju srednjeg cjenovnog razreda, a iz istog ujedno nalazimo i najzastupljenije proizvode u ozbiljnijim hi-fi sustavima. Crni oplet skriva tri zasebne grupe vodiča izolirane teflonom, a unutar svake grupe pronalazimo isprepletene vodiče izrađene od bakra i srebra. Sama izrada je na vrlo visokoj razini, a za još ozbiljniji dojam brinu se Cardasove (također kriogenički tretirane) Rhodium kutne 'banane'. No ako želite, Evolution može doći terminiran i vilicama. Jedina nepoznanica koja ostaje kod ovog kabela su dva podeblja crna valjka valjka izrađena od metalne slitine koja se nalaze na strani kabela koja se spaja na zvučnik. Filteri? Vrlo vjerojatno no pouzdanu informaciju o tome nisam saznao niti po završetku ove recenzije stoga puštam mašti na volju svim 'teoretičarima zavjera' dobivanja dobrog zvuka iz kabela.

Marketinški 'Voodoo' ili nešto više?

Sada tek na red dolaze patnje mladog.... pa – mene. Kao što već rekoh: teško je vjerovati ušima, ako 'Placebo efekt inc.' ima svoje prste u vašoj podsvijesti. „Ma to je prevara. Pa takvih ima k'o salate i svaki dan nastane miljon novih, a dva propadne.“ i sl. Bedastoće hotimice ili malo manje padaju na um. Ipak, volja ovo mladog Jedija je snažna i nisam popustio anatagonističkim sugestijama iskona ljudske psihe već sam čvrsto odlučio tretirati i Evolution, kao što bih (u potpunoj kontri) tretirao i, recimo, Nordost Odin. Slobodnog uma i praznog stana (The Gospođa radi više nego ikad, pa u posljednje vrijeme imam prilično dosta 'iVremena') krenuo sam u fazu testiranja sa vanserijskim izborom glazbe koja možda i nije najsretniji odabir za prvo slušanje, no pravilo je da nema pravila – ako nešto svira kako treba, svira tako i prvi i sto i prvi put, pa zato i izbor Tomoyasua Hoteia za prvog izvođača popodneva nije ništa što mi treba uzeti za zlo. Iako je g. Hotei načelno gitarist i ima zanimljive no po hi-fi u kritičkom smislu dobivanja zvuka manje referentne kompozicije, Battle Without Honor or Humanity jedan je od njegovih impresivnijih glazbenih uradaka, a izvedba uživo komplementirana je ogromnom selekcijom instrumenata koje ionako slušamo kada krtički ocjenjujemo neku komponentu. Počevši od trubačkog sastava, koji u svojim dinamičkim skokovima na lošoj komponentni može zvučati gotovo iritantnije od neuko svirane violine, Evolution je u startu dao do znanja kako ovdje nikako nije riječ o marketinškoj 'cimalici' već o rasnom kabelu koji će mi očito upriličiti zanimljivu slušnu seansu. Perkusionistički sastav dobio je jednu krasnu definiciju koje se niti moj Nordost nebi mogao posramiti dok je zvijezda večeri – Tomoyasu svoj 'Strat' maestralno svirao na pozornici koja se lijepo ocrtala u dobrom dijelu moje dnevne sobe. Očekivano, klavijatursitička sekcija je dopunjavala skladbu fino definiranim detaljima, a svi oni mali specijalni efektići, kojih je ova 'live' verzija puna k'o šipak, uredno su dolazili i odlazili kako iz pozadine prema naprijed tako i sa jedne pa na drugu poprečnu stranu pozornice. Dobar početak dakle. Nakon dobrog početka, odlučio sam se za jednako neočekivan izbor izvođača, a to su domaći dečki 2Cellos tj. g. Luka Šulić i g. Stjepan Hauser. Ova dva momka su po modelu nastajanja domaća varijanta jednako planetarno popularne Lane Del Rey, no rock na violončelu (pa puta dva) mi je i dalje simpatičniji od 'cvrkutanja' radijskih pop pjesmica. Povrh svega i produkcija ovih mladića je na vrhunskom nivou pa nije bilo zgorega poslušati kako se deru gudala samo na violončelima bez pratnje cijele vražje simfonije. Što reći - 'pimplanje' prstima na solo dionici Smooth Criminala postala mi je i službeno referentna testna stavka u mojem budućem ocjenjivanju hi-fi komponenti.

Steve Jablonsky any one? Naravno, malo je ljudi čulo za dotičnog, no to ne umanjuje činjenicu kako je ovaj suvremeni skladatelj komponirao glazbu za akcijski blockbuster Transformers (sva tri dijela zapravo). A njegovo poimanje kako glazbom prenjeti atmosferu dobrog akcića jednako je onom Hansa Zimmera, što već samo po sebi dovoljno govori o dotičnom gospodinu. Traka za finalnu borbu Optimusa Primea i Megatrona imala je sve dinamičke karakteristike koje me i inače razvesele kada ju slušam, no umalo mi je promaklo kako je 'težina' nešto slabija no što sam inače navikao. Drugim riječima Evolution nije kabel bez basa već je ukupan karakter malo otvoreniji pa ako već imate i takav sustav, mogli biste doći do pogrešnog zaključka. Povratkom na moj tradicionalni izbor jazz izvođačice Patricie Barber samo sam potvrdio svoje slutnje – sve je iznešeno kako treba, no jednostavno sa više 'svijetlih tonova'. Uz još nekoliko probranih skladbi raznih žanrova i dalje sam bio zadovljoan performansama kabela koji je precizan i dovoljno detaljan dok u dinamičkom smislu otkriva sve što otkriti treba tj. sakriva kada valja biti skriveno, a bez prenaglašavanja nekog djela spektra unutar ukupnosti karaktera kabela. U konačnici sam došao i do Berliozove Fantastične simfonije koja je zaokružila moju seansu, a uz koju se samo pokazalo kako je sve prethodno opisano zaključeno ispravno.

That Voodoo that you do

Evolution je, izgleda, kabel koji ozbiljno shvaća konkurenciju i daje do znanja kako je ozbiljan pretendent za mjesto u većini kvalitetnih hi-fi sustava. Možda neće svakom leći malo svjetljiji karakter ako će ga slušatu u otvorenijem sustavu, no nema bojazni kako, ukupno gledano, 'Evo' svoj posao odrađuje sa stilom i ne odvračajući pozornost na sebe već kao sastavni dio hi-fi sustava. Tko u opisanim kvalitetama pronađe ono što traži, lako bi mogao dugo vremena biti zadovoljan. A ni cijena nije 'za bacit'.

Info:

Presudili smo: